Poemu pod naslovom 'Sarajevska pjesma / ispod neba i oblaka' napisao sam, kako se kaže 'u jednom dahu' maja davne 1985. u baterijskoj učionici aerodroma Cerklje ob Krki, u plavoj uniformi regruta ratnog vazduhoplovstva na jednodnevnoj poštedi zbog teškog bronhitisa. Po prvi put, protiv volje, otrgnut na duže vrijeme od svoga Sarajeva, utopljen u dane i sate kolektivističkog drila, sa radošću sam dočekao bolest i mogućnost da barem nakratko budem 'sam sa sobom'. Sjedio sam u toj učionici sa iscrtanim profilima ratnih aviona na zidu, pored police sa knjižicama za moralno-političku poduku i napisao sam ovu pjesmu. Ne bih znao tačno reći zašto, ali činjenica je da ovu poemu do sada nisam nigdje objavio ili javno pročitao.
Poezija se treba slušati i izgovarati, još tada sam duboko vjerovao u to, mada u to doba nije bilo puno prostora niti tehničkih mogućnosti za tako nešto. U to vrijeme pisao sam 'tekstove' za avangardnu rok grupu 'Baobab' u kojoj je svirao moj brat i moji prijatelji, ali baš za vrijeme moga služenja u Cerklju i oni su me 'izdali', prešaltali se u komercijalni pop i postali 'Hari Mata Hari'. Pokušavao sam poeziju prenijeti u elektronske vibracije i sa nekim drugim grupama i u nekim drugim kombinacijama, ali tada su studiji i video oprema bili enormno skupi i teško dostupni, posebno za takvu vrstu projekata. A onda je rat prekinuo i promijenio sve i ja sam se posvetio filmskom dokumentarizmu i ispisivanju proze. Nekoliko godina bio sam uvjeren da je i tekst ove poeme nepovratno nestao u ratnom haosu, ali u februaru 1995. moja majka je stigla u Amsterdam, nekim čudom uspjela je sačuvati mnogo starih 'papira'; fotografija, diploma, dokumenata, očevih, Pjerovih i mojih rukopisa, tako da mi se vratila i ova, mislio sam, odavno zagubljena pjesma. U ovih trideset i više godina u tekstu poeme napravljene su tek neznatne stilske korekcije i skraćenja. Sadržajno, nisam želio praviti nikakve naknadne prepravke i 'ustupke' koji bi štetili duhu originala i vremena u kome je pjesma nastala. Tu sam učinio tek jednu minijaturnu iznimku – dodao sam jedno u zagradama ispisano (i jednako tako izgovoreno) 'tada još' koje je postalo nužno i bitno prije svega zbog pijeteta prema nevinim žrtvama opsade moga grada, ali i očigledne relativnosti i apsurdnosti koju u naše živote unose sunovrati istorijskih potresa i mijena.
Poezija se treba slušati i izgovarati, još tada sam duboko vjerovao u to, mada u to doba nije bilo puno prostora niti tehničkih mogućnosti za tako nešto. U to vrijeme pisao sam 'tekstove' za avangardnu rok grupu 'Baobab' u kojoj je svirao moj brat i moji prijatelji, ali baš za vrijeme moga služenja u Cerklju i oni su me 'izdali', prešaltali se u komercijalni pop i postali 'Hari Mata Hari'. Pokušavao sam poeziju prenijeti u elektronske vibracije i sa nekim drugim grupama i u nekim drugim kombinacijama, ali tada su studiji i video oprema bili enormno skupi i teško dostupni, posebno za takvu vrstu projekata. A onda je rat prekinuo i promijenio sve i ja sam se posvetio filmskom dokumentarizmu i ispisivanju proze. Nekoliko godina bio sam uvjeren da je i tekst ove poeme nepovratno nestao u ratnom haosu, ali u februaru 1995. moja majka je stigla u Amsterdam, nekim čudom uspjela je sačuvati mnogo starih 'papira'; fotografija, diploma, dokumenata, očevih, Pjerovih i mojih rukopisa, tako da mi se vratila i ova, mislio sam, odavno zagubljena pjesma. U ovih trideset i više godina u tekstu poeme napravljene su tek neznatne stilske korekcije i skraćenja. Sadržajno, nisam želio praviti nikakve naknadne prepravke i 'ustupke' koji bi štetili duhu originala i vremena u kome je pjesma nastala. Tu sam učinio tek jednu minijaturnu iznimku – dodao sam jedno u zagradama ispisano (i jednako tako izgovoreno) 'tada još' koje je postalo nužno i bitno prije svega zbog pijeteta prema nevinim žrtvama opsade moga grada, ali i očigledne relativnosti i apsurdnosti koju u naše živote unose sunovrati istorijskih potresa i mijena.
Category
🦄
Creativity