Evo me noći, stara prijateljice Opet njoj ću poći, niz duge puste ulice Tamo gdje strahovi prestaju, obraz mi grije njen dlan Na njemu moje usne nestaju Beskrajno sam, uzdah joj znam.
Časti me noći, stara prijateljice U čašu natoči, žudnju da me slomi' Zar nisam dovoljno gubio, tko će izmjeriti bol Do očaja ljubio, namjerno bježao, da bi se vračao.
Opet mi se budi tuga, tuga najveća Koju nosi snijeg s planina, vjetar ravnica Koga sad joj srce voli, kaži nek još jače boli Idemo do dna, tuga, ti i ja...
Pozdravljam te noći, stara prijateljice I ovaj krug ću proći, neće stić' me kajanje Što je ovo proljeće, spram nježnih godina Poziv njen me pokreče Čak i sa dna, isto izgleda.
Be the first to comment