Nela Eržišnik - Jel' me netko tražio 1992.

Nela Eržišnik (Banja Luka, 18. lipnja 1922. – Volosko, 14. kolovoza 2007.), bila je hrvatska komičarka. Rođena je pod imenom Nevenka Maras. Prvom udajom mijenja ime u Nela Eržišnik, a drugom, za Zvonimira Blaževića 1952. godine, u Marija Blažević (Marija je bilo njezino krsno ime).

Rodila se u obitelji Ivana i Matilde Maras u Banjoj Luci. Sestra je glumice i književnice Slavice Maras-Mikulandre.

Djetinjstvo je provela u Gospiću i Otočcu, gdje je završila pučku školu i tri razreda gimnazije. S obitelji se preselila u Zagreb 1935. godine, gdje je završila gornjogradsku gimnaziju. Kao mlada djevojka u doba NDH radila je u glavnoj pošti u Jurišićevoj ulici. Poslije Drugoga svjetskog rata završila je 1948. godine studij glume na Zemaljskoj glumačkoj školi u Zagrebu.

Glumačku karijeru počela je u Hrvatskom narodnom kazlištu, a 1953. godine prelazi u Zagrebačko dramsko kazalište (kasnije Kazalište Gavella). Proslavila se osobito 1952. godine naslovnom ulogom u Aristofanovoj „Lisistrati“. Kazališnu karijeru završila je naprasno naslovnom ulogom u Nušićevoj „Gospođi ministarki.“

Filmsku karijeru počela je 1950-ih i 1960-ih godina kao filmska glumica u hrvatskim filmovima „Sinji galeb (1953.)“, „Jubilej gospodina Ikla (1955.)“, „Ne okreći se, sine“, „Svoga tela gospodar (1957.)“, „Samo ljudi (1957.)“, „H-8“, „Signali nad gradom (1960.)“, „Martin u oblacima (1961.)“, „Breza (1967.)“.

Krajem pedesetih godina 20. stoljeća u humorističnoj emisiji Radio Zagreba "Porodica Veselić" javlja se kao kućna pomoćnica Marica Hrdalo, čiji lik razvija i u drugim radioemisijama (Veselo veče, Vesela revija) i javnim nastupima, te kao obična, jednostavna žena komentira aktualnosti u zemlji i u svijetu te stiče osobitu popularnost. Drugi lik koji je usporedno tumačila bila je lička seljanka tetka Ika (Ikača). Kao komičarka obišla je mnoge krajeve i zemlje te imala velik broj susreta s publikom. Među njezinim poštovateljima bio je i Josip Broz Tito.

Godine 2006. dobila je nagradu 3. nagradu Dubravko Horvatić, za memoarsku prozu objavljenu u Hrvatskom slovu 2005. godine.

Za vrijeme Domovinskog rata podržavala je obranu domovine.
Početkom 2000-ih privukla je pozornost otvorenim pismom što ga je poslala Miodragu Petroviću Čkalji, srpskom komičaru, kad je čula da njezin kolega i komičarska legenda nekadašnje Jugoslavije trpi krajnje siromaštvo kao zaboravljeni umirovljenik.
Godine 2003. objavljena je njezina autobiografska knjiga Moja tri života.